DOGOVOR ZA USTANAK

Noćni sastanci omladinaca kod nas sve su češći, u septembru jedan veliki takav sastanak održali smo kod kolibe Marka Despinića gde je bilo prisutno oko 150 mladića i mladih ljudi iz Otišića i nekoliko iz Koljana. Tu je bio prisutan Rade Stojsavljević (student prava na Beogradskom univerzitetu) sin prote Stojsavljevića. Posle mnogo razgovora koji se vodio o svemu, a najviše po pitanju kako doći do oružja? U selu smo imali svega dve skrivene vojničke puške i možda oko 50 lovačkih i čobanskih kapislara ili kubara, ali to sve nije sigurno ni dovoljno započeti otvoreni rat. Svi čekamo i tražimo reč i savet Rade Stojsavljevića, on je govorio otprilike ovo: „Mi smo opkoljeni Hrvatima sa svih strana, a gradovi su puni Talijana i čekaju nas na svakom koraku, oružja nemamo da bi mogli otpočeti otvorenu borbu, već jedino šta nam ostaje da prikupimo tih civilnih puščetina i, ako ustaše napadnu na selo, da se branimo koliko se može, sa Talijanima mi još ne možemo započeti borbu niti smijemo izazvati ih protiv nas”. U Bosni je mnogo drugačija stvar, tamo su nepregledne i neprolazne šume gde se može skloniti čitava armija, pored toga tamo je manje okupatorske vojske. Nemci su odvukli svoju vojsku na Rusiju, a Talijani se zbili u Dalmaciju. U Bosni su ostali samo ustaše i tamo su bili bolji uslovi za ustanak i borbu jer mi u Dalmaciji nemamo tih šuma gde bi mogli skloniti narod. Pored toga centar Srba u Dalmaciji je Kninska krajina, mi moramo pričekati da vidimo šta će raditi Kninjani i Kosovljani pa ćemo se vladati prema situaciji koja se bude nalazila.

Tu je bio prisutan jedan komunista, Jovo Stričević iz Koljana, koji se kao (privrednikov šegrt) komunizirao u Zagrebu kod Tita i postao politički komesar. On sada uzima reč i kaže: „Dolazim iz Vještića gore i donosim pozdrav od pravoslavljenih boraca, mi nismo ni četnici ni komunisti, mi smo Partizani”. Prvi put čujemo tu reč, ne znamo ni šta znači, ali on nastavlja: „Mi se borimo ne samo protiv ustaša već protiv okupatora on je naš glavni neprijatelj, okupator je srušio našu državu, mi prvo trebamo isterati okupatora iz naše zemlje, a za Hrvate ćemo lako jer nisu svi Hrvati ustaše, ima poštenih Hrvata koji se bore zajedno sa nama!”, itd. pričao je partizan Jovo! Mi mlađi na to smo ćutali, ali stariji ljudi počeše raspravljati sa njim. Jedni govore, sa čim da isteramo okupatora, zar sa dve puške? Drugi kažu lako je tebi Jovo govoriti jer ti nemaš ovde ni kuće ni porodice, pa kada Talijani popale naše kuće i potuku naš narod, ti ćeš se smijati na Vještića gori. Treći mu kažu, pre rata Srbi su bili Srbi a Hrvati su bili Hrvati. Sada kad nas kolju mi se opet zovemo Srbi a oni „Pošteni Hrvati”. Zar mora svaki Hrvat da se zove pošten ako nije klao Srbe? Tako se ovaj zbor rasturio bez ikakvih odluka.

Omladina počinje da gubi volju i polet za ustanak, svaki je bio u srcu četnik, a sada ga obasipa komunistička propaganda i teorija sa svih strana. Nada da će od Vještića gore doći spas i pomoć, sada je okrenula drugim tokom. Četnici ustanici iz Sajkovića i ostalih sela zapadne strane Livanjskog polja, koji su se toliko pročuli u borbama u ustanku, sa svojim tada već (proslavljenim) i hrabrim vođom koji se tada pročuo među Srbima Cetinske krajine kao veliki junak, Cvijo Oraščić-Pajčin, hrabar ali prost i primitivan, častoljubiv i naivan, pošto nije mogao biti vođa - komandant četnika i njegove krajine, to on iz inata okreće se komunistima. Vođa komunista iz Sinja Vice Buljan sa svojim pomoćnikom Bračuljom uzdiže selo Bitelić i Srbe i Hrvate (tu su bili izmešani) i sve odvodi u Partizane. Na Vrdovu su uhvatili vezu sa Bosancima, tu su prekuvali i preradili Oraščića da sa Sajkovićanima pređe na njihovu stranu i umesto četnika nazvaše se Partizani iako u ustanku nisu ni znali za to ime. Partizani rasturaju svoju propagandu na veliko prosto da uši zagluve od njihove hvale, a četnici sa severa jedva da se nešto čuje o njima, svaki je branio svoj položaj ili svoje selo, a za ostale neka misli svaki za sebe i neka brani svaki sebe, kako zna i kako ume.